Priče jedne roze marame (WRWR Srbija 2019)

Inače bih jedan novinarski tekst počela servisnim informacijama poput: “prva svetska ženska moto-štafeta ušla je u Srbiju 5.aprila 2019. godine…” ali tako nešto ne bi ni upola dočaralo kako je sve to zapravo izgledalo. Za one koji nisu u toku o kakvoj je akciji reč kratku uveritu mogu pronaći ovde.

No vratimo se putašestvijama. Srpske devojke su na red došle mnogo pre nego što je štafeta i prišla Srpskoj granici. Dok je ona mirno putovala po zemljama Balkana moj motor je putovao kod majstora na poslednje provere pred putovanje a veš-mašina je izvrtela ko zna koliko krugova kako bi oprala sav neophodan veš koji je trebalo spakovati. Sve to zvuči pomalo preterano jer je u pitanju put od 2 dana i manje od 1000km kako je to navedeno na zvaničnom saopštenju. Međutim, za mene je cela avantura koja će pokrenuti ogromnu lavinu događaja i emocija iz koje se nećemo iskobeljati od Preševa do Kelebije pa i malo dalje počela još 3. aprila kada sam potrpala stvari u dve platnene bočne torbe, napakovala ranac svojom standardnom novinarskom opremom i krenula put Niša. Dakle ne samo da je moj dan D bio pomeren zbog toga što je deo devojaka odlučio da u već planirala dva zvanična dana Štafete umetne još jedan, onaj nulti, koji podrazumeva prelazak preko granice i spavanje u Skoplju, već i jedan u kome ću doći do odredišta gde se sa devojkama nalazim.

Nulti dan (4. april)
Relacija Niš – Skoplje

Osvanuo je nulti dan Nakon par sati sna, što zbog poslednjih provera u garaži koje su se otegle do posle ponoći, što zbog uzbuđenja dan je počeo ranije nego što je to bilo nužno. Tuš, provera torbi za koje sam još u startu znala da sadrže taman toliko stvari da mi omoguće da održim minimalnu higijenu i ispunim minimalne standarde lepote na već najavljenom gostovanju na jednoj od televizija, i tu i tamo još po nešto jer će moje putešestvije trajati još neko vreme, čak i kada se cela ta ludnica završi. Od svih prioriteta najveći je bio ofarbati delove motora u roze i zalepiti roze trakice. Čovek ponekad uzbuđenje kanališe na najčudnije načine. Od dogovorenog nalaženja sa Beogradskom ekipom u pola 12 nije bilo ništa, šta više one se Aleksandri i meni, koje smo ih strpljivo čekale u Nišu, čak nisu ni javile kad su pošle. Sve to naravno nije uticalo na raspoloženje jer je vreme bilo mirno i sunčano (sa čime bi se grupa koja je putovala u tom trenutku ka Nišu ni najmanje ne bi složila jer je Košava duvala svoje čuvene neparne dane). Dočekale smo ih na Naisu i odmah nastavile ka Leskovcu.

Go Go Power Rangers!

Nisam ljubitelj grupnih vožnji, još manje kada vozim sa ljudima sa kojima nikad nisam vozila, a kao i većina imala sam gadnu predrasudu kada je vožnja sa ženama u pitanju – evo priznajem, kriva sam. Međutim još u prvim kilometrima bilo je jasno da nas sedam nećemo imati problema. Ljudi iz Puteva Srbije obezbedili su nam besplatno kretanje po auto-putu. Ne mogu da objasnim koliko je bilo zabavno kada smo shvatile da je prolaz moguć jedino kada idemo jedna po jedna. Odnosno službenik bi upisao tablicu a tek zatim pustio motor. To je procedura koja je trajala oko 7 minuta što nam je davalo dovoljno vremena ali i prostora da stojimo na sred polu praznog auto-puta, igramo  ili pravimo ostale bezopasne smicalice koje u regularnim uslovima ne bi mogle da se rade bez posledica. Fenomenalna klopa na pauzi u Leskovcu prerasla je u svečani prijem sa poklonima, a i mediji su nekako saznali da smo tu. Nešto što je trebalo da bude eto za čas odužilo se u nedogled te je na prvo kašnjenje dodato još jedno. Sedam motora nastavilo je svoju turu ka Skoplju po vremenu koje je bilo sve vetrovitije. Posebnu podršku dao nam je i Aleks. Sjajan lik iz Skoplja koji se pobrinuo da bezbedno prođemo celu deonicu kroz Makedinoju ali i bio tu da podigne atmosferu, čak nas je i na briznu provero kroz centar kako bi bio siguran da smo bar malo videle od tog grada jer je zbog kašnjenja koje sam već pomenula bilo neminovno da se nećemo previše smucati.

Ozbiljno smo neozbiljne

Pit stop u radnji Sito Servis & Moto Shop gde su nam dali sokove i podmazali lance onako naprvu bez ikakvog pitanja, bio je divna uverita za upoznavanje sa koleginicama koje su štafetu vozile kroz Makedoniju. I na kraju žurka kod Veprova bila je višnjica na kolaču naših putašestvija nultog dana. Zbog nesuglasica oko naše i njihove ideje o satnici primopredaje ambasadorka Ana i ja morale smo da obavestimo medije što nas je koštalo još po jednog piva u sobi.

Dan 1 (5. april)
Skoplje – Beograd

Opuštanje od prethodne večeri došlo je na naplatu. Sa glavoboljom srednjeg intenziteta brzo sam popakovala stvari i napustila sobu. Dok sam čekala taksi pojela sam pola sendviča, dva gutljaja kafe srknula sam kod motora koji je već čekao isparkiran u dvorištu klupske kuće Veprova. Pošle smo. Nas 9 i predstavnice za Makedoniju plus jedna devojka koja je iskoristila priliku da se u društvu vrati do Niša. Kiša je krenula nedaleko od Skoplja, čim smo stigle do prve naplatne rampe navukle smo kišna odela, kao da smo znale da kiša neće stati narednih 250km. Na Makedonskoj granici devojke su nam predale štafetu i mi smo sa drvenom toljagom nastavile put Srbije.

Moje, moje i samo moje

Tih nekoliko kmilometara ničije zemlje bilo je prava oaza mira jer su nas kamere snimile još u trenutku kad smo predavale pasoše kako bi ušle u Srbiju. Mislim da nam je tek tada postalo jasno koliko ćemo izjava dati u sledećih nešto više od 24 sata koliko će štafeta biti na tlu Srbije. Osim medija na granici su nas čekale devojke koje u nulti dan provele u Vranju. Nas dvadesetak kotrljalo se po auto-putu mokrom od kiše krećući se brzinom od famoznih 100km na sat. Nas dve smo dobile taj teret da na našim motorima budu kamere pa smo teška srca morale da povremeno damo gas i snimamo celu kolonu na auto-putu. Zbog toga ću zauvek biti zahvaln ekipi RTS-a koja nas je sve vreme pratila. U Niš smo stigle izmorene i mokre, ubijene od puta po Grdeličkoj klisuri gde je zbog kolone bilo nemoguće preticati vozila. Na ulazu u grad dočekala su nas nasmejana lica iz MK Ketna i otpratila nas do Medijane. Zbog kašnjenja najavljenih u startu bilo kakav obilazak nije bio moguć, ali nakon sendvičia u Skoplju, sendvič, čokoladica i sokić koje su nam spremili bili su i više nego prava stvar. Slikanje i još medija. Kao da je i jedno stajanje moglo da prođe bez toga. Nastavile smo put prema jednom etno selu. Manasiju koja je bila u prvobitnom planu istisnulo je kašnjenja. Nebrojeno mnogo puta sam pomislila kako bi zgodnije za nas bilo da je štafeta ušla sa severa i da su prvi i drugi dan bili okrenuti. To bi nam omogućilo da veći deo Srbije prolazimo u manjoj žurbi. U celoj toj priči je najviše ispaštala Colette kojoj je to bio već četrdeset i bog te pita koji dan na motoru u ko zna kojoj po redu novoj državi. U suštini tog prvog dana od Srbije nije videla apsolutno ništa sem auto-puta. Kako je broj žena rastao i prelazak na naplatnim stanicama je trajao sve više a zabava bivala sve bolja. Mislim da je vrhunac dostignut kada su nas na Vrčinu dočekali sa ružama. Za svaku devojku bila je po jedna bela ruža – bravo Putevi Srbije. Sa naplatne rampe nastavile smo do Harlijevog predstavništva, oni su znali šta nama ženama najviše treba – hrana. Hvala im na tome, kad premotam film taj dan sam preživela na dva sendviča i to nešto malo hrane na bocku koje nas je dočekalo kod njih. Usledilo je ono najbitnije, žurka povodom dolaska štafete u Wurst Plaz bar.

Ovde se pokreće jedna zanimljiva tema. Odziv je bio smešan. Žurka je bila dobra, bilo je ljudi nije bilo problema, ALI… Nisam sigurna šta je dovelo do toga. Da li je u pitanju bilo to što je Ženska moto štafeta? Da li je promocija bila loše urađena? To je pitanje na koje još uvek nisam našla odgovor. Partijale smo do zore, što znači da smo već u 12 sati bile u krevetima. One koje nisu iz Beograda uredno su se smestile kod svojih koleginica. Štafeta je zaista pokazala kako devojke mogu da funkcionišu zajedno uprkos narodnom verovanju. Mada da ne grešim dušom postoji i ona “vrana vrani oči ne vad”.

Dan 2 (6. april)
Beograd – Subotica

“Maraja, ja ne želim da izadjem iz tvog kreveta”, reči su kojima mi je počeo zvanično drugi dan ženske štafete. Užurbano smo se spremale kako ne bi kasnile na zakazano gostovanje. Duša mi je još uvek ležela u onom krevetu dok sam pokušavala da zvučim kao ozbiljna odgovorna osoba koja promoviše jednu zapravo izuzetno lepu ideju. Iako je veliki broj žena odvozio svoj prvi dan i pošao svojim kućama još je veći broj žena odlučio da se pridruži celoj akciji. Last minut pripreme i već smo bili na putu. Koga smo izgubili našle smo ga. Putovale smo ka Karlovcima u tri lepo rasporedjene grupe nakon što smo shvatili da vožnja po principu ko gde stigne em ne urađa plodom em ozbiljno ugrožava bezbednost učesnica. Ta odluka ispostavila se kao više nego dobra jer je preko 50 motora koliko je kroz žensku štafetu prošlo za dva dana njenog trajanja bilo neminovno da će se nešto desiti. U sred grupe od sedam devojaka koje su vozile u cik-cak formaciji našlo se kuče. Kontuzovano od buke motora zaledilo se na putu. Više nije ni bilo pitanja da li će se desiti, bilo je samo pitanje ko će. Devojka na koju je taj teret pao, inače jedna od najmlađih učesnica štafete uradila je jedino ispravno. Jedna je morala! Zahvaljujući njenoj pribranosti ni jedna devojka u koloni nije ugrožena, zahvaljujući vožnji u formaciji ni jedna devojka joj se nije našla na putu kada je motor počeo da pleše. Stale smo, puno zagrljaja i još više strpljenja kako bi došla k sebi. Priliku smo iskoristile da razemnimo iskustva i ispričamo naše “lovačke” priče. Pobeda je otišla devojci koja je na auto-putu ubila patku i pet pačića (i dalje nismo sigurne kako je to izvela ali ne moramo ni mi sve da znamo).

Sa kašnjenjem zbog koga ni malo ne žalim stigle smo u Karlovce. Kako se cela štafeta svodila na mnogo fotografisanja i druženja sem toga nismo ništa propustile. Kafica za predah i nastavak ka Novom Sadu. Čini se da ni dan nije moga da bude preterano dinamičan kada je oko nas sve ravno. U Novom Sadu smo okupirale centar grada i sele na još jednu kafu. Devojke koje se nisu potpisale prvog dana u štafetu imale su priliku to sada da učine. Jesam li zaboravila da pomenem potpisivanje prvog dana? Upravo. Toliko je to potpisivanje bilo bitno u celoj priči. Toliko poznanstava, emocija i avantura prosto su to zbog čega je štafeta oficijalno tu potpuno bacili u drugi pa možda čak i treći plan.

Nastavile smo ka Subotici. Oni koji su učestvovali u štafeti znaju da je Subotica cela bila podignuta na noge kako nam ništa ne bi prifalilo. U Subotici su nas pre svega dočekali u Venera Baik-u, a zatim kad je štafeta zvanično napustila Srbiju dodelili su nam smeštaj i napravili žurku za pamćenje. Ali o svemu tome malo kasnije. Iz Subotice pravac za Kelebiju. Vozile smo sve zajedno, što zbog umora, što zbog uzbuđenja svi su vozili kako je trebalo, nije bilo preticanja niti komešanja. Na Kelebiji je nas brdo nagrnulo na dve Mađarske predstavnice koje tek što su prešle granicu. Mislim da su se osetile kao srpske mlade kada je pedeset nepoznatih ljudi krenulo da im čestita i da ih grli i ljubi. Razmena poklona, predaja štefete, mahanje u znak pozdrava i naš posao je zvanično zavšen. Ali zabava je tek kretala. Vratile smo se u Suboticu gde su nas čekale sobe, odvezli su nas da ostavimo stvari a zatim i vratili u klub gde je žurka. Ponekad pomislim da poznati ljudi ne dobijaju takav tretman kakav smo mi imale to veče. Žurka je počela još u sobi, a nastavila se u baru Oasis. Bile smo umorne ali vesele te smo se u baru Oasis ostale do kraja svirke. Spavanjac i ujutru ustajanje.

Dan posle (7. april)
Lenčarile smo duže nego ostali i propustile Palić. Kako je ambasadorka bila sa nama u sobi bilo nam je oprošteno. Još malo slikanja po Subotici. Lako je sponzorima sa ženama, Gradska Optika Subotice je bila jedan od sponzora, a devojke su skroz oduševljeno isprobavale ramove. Napravile smo dobar pazar za jednu nedelju. Spremne da se vratimo svojim svakodnevnim rutinama krenule smo putem ali je moralo da se svrati na aerodorom u Subotici. Ako mislite da je postoji nešto čega su se moje saputnice plšile u pravu ste, ali nije ono što mislite. Najveći je strah bio da će neka ostati na zemlji. Divni domaćini to nisu dopustili pa su devojke koja paraglajderom a koja avionom istraživale visine. Kada smo stigle svaka u svom aranžmanu u Beograd već je uveliko sunce bilo zašlo.

Pomislila sam da ne želim da vidim moto opremu dok sam pokušavala da pogodim bravu od stana. Stropoštala sam se u krevet polu obučena, okružena haosom. Kada je svanulo, uljudila sam se i sela na motor. Trebalo mi je još.

Za one koji su tekst proleteli samo zbog slika ne očajavajte. Još mnogo fotografija vas čeka ovde.